Nybo M, Lund ME, Titlestad K, Maegaard CU. Blood Sample Transportation by Pneumatic Transportation Systems: A Systematic Literature Review. Clin Chem 2018;64(5):782-790. (pregledni članak)

Pneumatski transportni sustav se sve više koristi za transport uzoraka krvi s ciljem bržeg i ekonomičnijeg transporta do centralnog laboratorija. Sve faze rukovanja uzorcima mogu teoretski utjecati na kvalitetu uzorka i time na rezultate ispitivanja. Najviše su ispitivani predanalitički utjecaji ovakvog transporta uzoraka na rezultate laboratorijskih pretraga, npr. koagulacije, acido-bazične ravnoteže i kliničke kemije. Postoji velik broj transportnih sustava i različiti pristupi istraživanja ove teme.
Autori su proveli sustavni pregled literature na ukupno 39 radova o utjecaju pneumatskog transporta krvi na rezultate laboratorijskih pretraga prema PRISMA kriterijima za sistematski pregled literature i meta-analizu. Većina je radova uključila zdrave dobrovoljce i ambulantne bolesnike, a manji broj (12 radova) pacijente iz jedinice intenzivne skrbi. Najviše istražena područja bila su iz hematologije, kliničke kemije i acido-bazične ravnoteže dok su najmanje zastupljena bila područja iz koagulacije, tromboelastometrije i funkcije trombocita.
Indeks hemolize se povećao kod većine pneumatskih transportnih sustava, ali rijetko s klinički značajnom razlikom. U hematologiji nisu uočene razlike. Klinički značajna razlika uočena je dok je kod acido-bazične ravnoteže u vrijednostima pO2 i testovima ispitivanja funkcije trombocita.
Sva proučena istraživanja su predložila da bi svaki laboratorij prilikom uvođenja pneumatskog transportnog sustava uzoraka krvi lokalno trebao ispitati utjecaj transporta na pretrage. Centrifugalna ili posmična sila koja nastaje prilikom transporta epruveta uvijek je ovisna o lokalnim uvjetima transporta (npr. duljinu puta) čije je učinke teoretski nemoguće predvidjeti. Također je potrebno i konstantno mjeriti silu tijekom transporta pomoću profila ubrzanja, što je kombinacija maksimalne izmjerene g-sile, vektorske sume snage ubrzanja i udaljenosti. Uočeno je da vrijednost 15g ne povećava hemolizu i može se smatrati pokazateljem kvalitete.

Pripremio: Alen Vrtarić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Yu S, Zhang R, Zhou W, Cheng X, Cheng Q, Xia L, Xie S, Yin Y, Sun D, Su W, Qiu L. Is it necessary for all samples to quantify 25OHD2 and 25OHD3 using LC-MS/MS in clinical practice? Clin Chem Lab Me. 2018;56(2):273-277. (originalni članak)

25-hidroksi vitamin D (25OHD) smatra se najprikladnijim oblikom za praćenje statusa vitamina D. Dva su glavna oblika 25OHD: 25OHD2 i 25OHD3. 25OHD2 unosi se u organizam prehranom iz gljiva ili suplementima vitamina D, dok se 25OHD3 primarno endogeno proizvodi u koži prilikom izlaganja suncu, ali se također može unijeti u organizam hranom i suplementima vitamina D. Smatra se da vitamin D2 ima manju učinkovitost od vitamina D3, dok prema nekim istraživačima ima jednaku učinkovitost. Tekućinska kromatografija- tandemska masena spektrometrija (LC-MS/MS) je zlatni standard za određivanje 25OHD2 i 25OHD3. Vrlo mali dio zdrave populacije ima mjerljive razine 25OHD2. Upravo su zbog toga automatizirani imunokemijski testovi bili prvi izbor za većinu kliničkih laboratorija u Kini. Testovi su jednostavni za upotrebu i omogućuju brzo određivanje ukupnog 25OHD. Prisutnost 25OHD2 kod pacijenta značajno utječe na točnost imunokemijskog testa za 25OHD, iako proizvođači testova pokazuju zadovoljavajuće performanse za ukupni 25OHD, uključujući 25OHD2 i 25OHD3. Dakle, učestalost 25OHD2 u pacijenata treba pratiti kako bi se procijenio opseg mogućih interferencija 25OHD2 u kliničkoj praksi.
U istraživanje je uključeno 23695 pacijenata i provedeno je u Pekingu, Kini. Venska krv je centrifugirana i odvojen je serum koji je pohranjen do 3 dana na +4 °C do analize. Nakon ekstrakcije 25OHD2 i 25OHD3 iz seruma, uzorci su postavljeni na LC-MS/MS.
25OHD2 (≥2,5 ng/mL) je bio mjerljiv kod 16,4% (3877 / 23695) bolesnika. Muškarci su imali znatno nižu koncentraciju 25OHD2 (p <0,01). 1077 (13,9%) uzoraka je imalo mjerljivi 25OHD2 (medijan: 3,7 ng/mL; raspon 2,5-17,2 ng/mL) u muškoj populaciji. Kod žena je 2800 (17,5%) uzoraka imalo mjerljivi 25OHD2 (medijan: 4,0 ng/mL; raspon: 2,5-20,6 ng/mL). Od 3877 pacijenata s mjerljivim 25OHD2, muškarci su imali znatno višu razinu 25OHD3 (p <0,01). Nije bilo značajne razlike u ukupnoj koncentraciji 25OHD između spolova. 25OHD2 je pokazao negativnu korelaciju s 25OHD3 (r = -0,197, p <0,01) i pozitivnu korelaciju s ukupnim 25OHD (r = 0,217, p <0,01).
Zaključno, iako je koncentracija 25OHD2 bila niska u više od 80% pacijenata, njegova je prevalencija bila relativno visoka. Zbog toga se preporuča metoda LC-MS/MS za točno određivanje vitamin D statusa, posebno kod onih pacijenata koji uzimaju suplemente vitamina D2. Laboratoriji kojima LC-MS/MS metoda nije dostupna, serum treba poslati laboratorijima koji mogu zasebno odrediti 25OHD2 i 25OHD3 upotrebom LC-MS/MS, a voditelji laboratorija bi trebali ustrajati na uvođenju LC-MS /MS metode kako bi se osigurali pouzdani rezultati.

Pripremio: Alen Vrtarić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Hilderink JM, van der Linden N, Kimenai DM, Litjens EJR, Klinkenberg LJJ, Aref BM, Aziz F, Kooman JP, Rennenberg RJMW, Bekers O, Koopmans RP, Meex SJR. Biological Variation of Creatinine, Cystatin C, and eGFR over 24 Hours. Clin Chem 2018;64(5):851-860. (pregledni članak)

Procijenjena brzina glomerularne filtracije (eGFR) je široko primijenjena za dijagnozu bolesti bubrega i praćenje bubrežne funkcije u bolesnika s kroničnim bolesti bubrega (CKD). Kronična bubrežna bolest definira se smanjenjem brzine glomerularne filtracije (eGFR) < 60 ml/min/1,73 m2 tijekom 3 mjeseca, bez obzira na uzrok nastanka. Za procjenu eGFR-a koriste se dvije jednadžbe, CKD-EPI i MDRD. Izračun se temelji na vrijednostima koncentracije serumskog kreatinina ili cistatina C. Serumske vrijednosti kreatinina i cistatina C mogu varirati tijekom dana, bilo zbog stvarne cirkadijalne razlike u GFR-u ili slučajnoj biološkoj varijaciji, bez odražavanja na stvarne promjene. Te fluktuacije mogu utjecati na tumačenje eGFR vrijednosti na osnovi koncentracije kreatinina i/ili cistatina C. U ovom istraživanju autori su nastojali napraviti 24-satni profil koncentracije kreatinina i cistatina C, kao i procjenu GFR-a koje se temelji na koncentraciji kreatinina i/ili cistatina C. Procijenili su je li jačina varijacija tijekom dana slična kod ljudi sa i bez kronične bubrežne bolesti.
Svakog sata su sakupljani uzorci krvi (EDTA plazme) 37 pacijenata (17 bez CKD, 20 s CKD) tijekom 24 h. Kreatin (enzimska metoda) i cistatin C su analizirani na analizatoru Cobas 8000 (Roche Diagnostics). eGFR je procijenjen prema CKD-EPI i MDRD jednadžbi. CKD-EPI jednadžba je procijenjena posebno za kreatinin, cistatin C i kao razlika vrijednosti kreatinina i cistatina C. Uzorci plazme pohranjeni su na -80°C do analize i analizirani su isti dan nakon odmrzavanja.
Intraindividualni koeficijent varijacije (CVI) kreatinina bio je veći kod ljudi bez CKD-a nego kod onih s CKD-om (6,4% prema 2,5%) što se može pripisati nižim osnovnim (početnim) koncentracijama kreatinina i utjecaju mesnih obroka u odnosu na pacijente s CKD-om koji u početku već imaju visoke koncentracije kreatinina pa mesna prehrana ne povisuje značajno vrijednosti kreatinina u odnosu na početne. Za razliku od kreatinina, koncentracije cistatin C nisu bile pod utjecajem konzumacije mesa. Cistatin C pokazao je mali, ali evidentan dnevni ritam, s padajućim koncentracijama cistatina C tijekom dana i povećanjem koncentracije tijekom večeri i noći. Ove promjene cistatina C bile su manje izražene kod osoba s CKD-om.
Unatoč razlikama u biološkoj varijaciji, klinički značajne promjene (RCV) svih napravljenih procjena GFR-a (MDRD, CKD-EPI kreatinin, CKDEPI cistatin C i CKD-EPI kreatinin-cistatin C) nalaze se unutar istog raspona (13% -20%) i slične su za osobe s i bez kronične bubrežne bolesti.

Pripremio: Alen Vrtarić, KBC sestre milosrdnice

Favrese J, Despas N, Boland L, Gruson D, Laterre P-F, Nassogne M-C, Vincent M-F, Fillée C. Preanalytics of ammonia: stability, transport and temperature of centifugation. Clin Chem 2018. 56(3): e65-e68 (pismo uredniku)

Stajanjem uzorka krvi, koncentracija amonijaka raste zbog enzimske razgradnje aminokiselina i oslobađanja iz eritrocita. Iz tog razloga preporuka je da se uzorci krvi u kojima se određuje koncentracija amonijaka transportiraju na ledu (ili u Crioplast uređajima) i da budu obrađeni što prije kako bi se ograničio broj lažno pozitivnih rezultata.
Cilj istraživanja bio je ispitati utjecaj vrste transporta uzoraka krvi (led i sobna temperatura) te temperature centrifugiranja (4°C i sobna temperatura) na koncentraciju amonijaka te stabilnost amonijaka u plazmi na sobnoj temperaturi u različitim vremenskim intervalima (0 min, 30 min, 1 h i 30 min, 2h i 30 min i 4h).
Prvo je ispitana stabilnost amonijaka u plazmi kod 20 zdravih dobrovoljaca i 11 bolesnika iz jedinice intenzivne skrbi. Svakom pacijentu uzorkovane su 2 epruvete krvi centrifugirane 10 min na 3500 rpm na sobnoj temperaturi i na 4°C. Odmah nakon centrifugiranja i odvajanja plazme od stanica određena je koncentracija amonijaka (0 min) te su mjerenja ponovljena u različitim vremenskim intervalima (30 min, 1 h i 30 min, 2h i 30 min i 4h). Tokom ispitivanja svi uzorci su bili pohranjeni na sobnoj temperaturi. U drugom dijelu istraživanja ispitivan je utjecaj temperature pohrane uzoraka (vrste transporta) i centrifugiranja kod 21 zdravog dobrovoljca i 21 bolesnika iz jedinice intenzivne skrbi. Kod svakoga od njih uzorkovane su 4 epruvete krvi koje su pohranjene i centrifugirane pod različitim temperaturnim uvjetima.
Kod zdravih dobrovoljaca dokazana je stabilnost amonijaka od 1h i 30 min ukoliko su uzorci centrifugirani na 4°C. Ukoliko su uzorci centrifugirani na sobnoj temperaturi stabilnost amonijaka je 30 min. Kod bolesnika iz jedinice intenzivne skrbi čiji su uzorci centrifugirani na 4°C stabilnost amonijaka je 4 h. Ispitivanjem utjecaja vrste transporta i centrifugiranja uzoraka kod zdravih dobrovoljaca dokazano je da uzorci trebaju biti transportirani na ledu i centrifugirani na 4°C. Kod bolesnika iz jedinice intenzivne skrbi ne postoji statistički značajna razlika između uzoraka različitih uvjeta transporta i centrifugiranja. Koncentracija amonijaka je 3 puta više u eritrocitima nego u plazmi te amonijak iz eritrocita predstavlja glavni izvor amonijaka u plazmi pri sobnoj temperaturi. Pacijenti iz jedinice intenzivne skrbi imaju niži broj eritrocita od zdravih dobrovoljaca što bi posljedično moglo objasniti i manju vjerojatnost lažno pozitivnih rezultata te nepostojanje statistički značajne razlike između uzoraka različitih uvjeta transporta i centrifugiranja uzoraka.
Zaključno, kako bi se izbjegli lažno pozitivni rezultati preporuka je uzorke krvi u kojima se određuje koncentracija amonijaka transportirati na ledu i centrifugirati na 4°C .

Pripremila: Ivona Herceg, OB „Dr. Tomislav Bardek“, Koprivnica